Zovem se Đorđe Cvijanović. Rođen sam 19.04.1973. godine u Doboju tadašnja SFR Jugoslavija. U mom životu postoje tri stvari koje zaista volim: porodica, fudbal i računari.
Što se tiče porodice majka Jelka i otac Spasoje su te 1972. godine bili negdje u Opatiji, Hrvatska. Devet mjeseci kasnije sam se rodio. Kada me je brat Dragoslav prvi put vidio rekao je čuvenu rečenicu “moj Bato ima brkove” naravno misleć’ na moje obrve. On je tada imao tri godine pa mu ovo nikad nisam uzeo za zlo. Prvih sedam godina života, živjeli smo u Maglaju, ulica Stanka Panića M20 (ako se dobro sjećam). 1980 smo se doselili u Doboj. Završio sam OŠ Josip Jovanović kao jedan od boljih učenika. Bio sam poznat u toj školi kao višestruki pobjednik takmičenja Titovim stazama revolucije, zamjenik predsjednika omladinske organizacije, uspješan član glumačke sekcije … Naravno, zapamtio sam imena moje učiteljice Katice Nikolić i moje razrednice Vahide Popović. Kasnije sam upisao Elektrotehničku školu u Doboju. I ovdje sam bio jedan od boljih učenika iako školi nisam posvećivao dovoljno pažnje zbog svoje druge ljubavi fudbala. Razrednica Jasna Zelenović me je zvala Bekenbauer i uvijek mi je prijetila da je ne smijem zaboraviti i kada budem igrao finale Lige šampiona obavezno jednu ulaznicu dostavim na njenu adresu. Onda je došao rat, djetinjstvo je prekinuto na najgori mogući način i kao većina mojih drugara postao sam čovjek preko noći. U tom svijet odraslih nisam se dobro snašao, tako da me je 17.07.1992. godine moj kolega iz jedinice Jovan Barnjak (1972 godište) \”spucao\” iz Tompsona kalibra 11,45mm. Na taj način je nasilno prekinuta moja fudbalska karijera, jer lom butne kosti nije nešto što zarasta na tako dobar način da bi se čovjek opet mogao baviti profesionalnim sportom. Trebao sam te godine da odem na probu u OFK Beograd (godinu dana ranije u Split) ali eto … u Beograd sam otišao ali na drugi kraj, Banjicu, u Specijalnu ortopedsku kliniku. Tamo sam operisan, ugrađen mi je spoljašni fiksator i onda je slijedila rehabilitacija u Ribarskoj banji.
Tamo sam stigao 18.09.1992. godine. Dijelio sam sobu sa svojim cimerima Draganom Gardovićem i Nenadom Bjelčevićem. Kada su moja majka i otac prvi put došli da me posjete u banji (kraj oktobra 1992. godine), otac je mojim cimerima rekao da naprave od mene čovjeka. Ubrzo su me prvi put napili, propušio sam za Novu godinu, a … onda sam upoznao Olgicu. Znate, kada čovjek za šest mjeseci od sretnog srednjoškolca, fudbalske i školske nade, postane zarobljenik štaka, fiksatora, daleko od svojih najmilijih, ima malo mogućnosti da sačuva razum. Ja sam se vadio kroz pisanje, nije da sam nekakav talenat ali još dok je rat trajao počeo sam da pišem svoj devnik. U njemu su, pored svakodnevnih dešavanja, zapisana i moja razmišljanja o životu i pjesme koje sam pisao. E taj dnevik su onako tajno čitali i moji cimeri. U njemu su našli i Olgicu i vodeći se tatinim zahtjevom odlućili su da nas upoznaju. Doveli su je u našu sobu da popijemo kafu, onda joj podmetnuli dnevnik i zaključali vrata dok su na večeri. Eto, od tada je prošlo više od 20 godina. Olgica i ja živimo u sretnom braku sa našom djecom Aleksandrom i Dragoslavom.
Iz banje smo otišli za Novi Sad gdje sam završio Višu školu za organizaciju rada i infromatiku. Inače, upisao sam PMF u Novom Sadu kao 6-ti na prijemnom za generaciju 1993/94. Nažalost, nedostajalo je i želje i novca da taj PMF i završim. To je možda druga stvar u životu za koju mogu reći da sam ostao nedorečen. Ne mogu reći da sam pogriješio što nisam završio PMF, ali da mi je žao.. jeste, žao mi je. Viša škola je bila način da riješim problem smještaja u drugoj godini, jer do jula sam položio samo engleski jezik. A para za sledeću godinu nije bilo, mora sam dobiti besplatan krevet. To je bilo moguće jedino ako upišem nešto kao redovan student. Kada sam otišao po dokumenta na PMF nisu htjeli da mi ih daju, a morao sam imati orginale. Izvadio sam se na izbjegličku priču, dobio dokumenta i više nikad nisam otišao na PMF. Višu školu sam završio u roku i iz svih stručnih/programerskih ispita sam dobio 10-ku.
Krajem 1996. godine sam se vratio u Doboj. Onda me je pogodila najveća tragedija u mom životu. U martu 1997. godine, iznenada je preminula moja majka. Iste godine mi se rodila ćerka Aleksandra, zaposlio sam se u MUP-u Republike Srpske, kupio sam prvo auto, radio kao crnac i na drugom poslu u humanitarnoj organizaciji Care Canada, otišao na prvi službeni put u Beograd…Dvije godine kasnije dobio sam i sina Dragoslava, na trenutak napustio MUP, pa se opet vratio. Od tog momenta sve krenulo u nekom boljem pravcu. Sledeće godine sam završio neku obuku organizovanu od strane ICITAP-a. Na krajnjem testu sam podijeli prvo mjesto. Počeo sam službeno ići u Sarajevo. U ljeto 2002. godine sam počeo raditi za Direkciju CIPS, malo prije sam kupio stan, godinu dana kasnije promijeio auto i …
Fudbal
Fudbal sam počeo da treniram u dobojskoj Slogi, ne sjećam se više sa koliko godina. Znam da sam bio mali i da mi je na jednom treningu Haler dovikivao da idem naprijed. Ja kao ozbiljan igrač (9-10 godina, metar i žilet) stojim na centru igrališta i čekam da se izvede korner jer kao odbrambeni igrač čuvam leđa ćitavoj ekipi. Sad zamislite onoliki fudbalski teren, 20-oro djece pred jednim golom, golman pred drugim i ja na centru. Haleru je to bilo jako smiješno. Meni nije, poslije sam uglavnom igrao centarhalfa. Šta ću, imao sam više petica nego čitava ekipa FK Željezničar, ali nisam baš volio trčanje. E takava pametan sam najbolje pasao za tu poziciju koja će brzo i nestati sa fudbalskih terena. Volio sam Belodedića i Marka Elznera, oni su mi bili uzor. Ali da se ne lažemo fudbal sam počeo ozibljno trenirati zbog ćevapa. Moj dobri prijatelj Škemba (dr. Danijel Atijas) je trenirao u Želji i upoznao me sa tom radosnom činjenicom da nakon utakmice na strani imaju besplatne ćevape u Rogu. Nisam dugo čekao i prešao sam u Želju (to je bilo u sedmom razredu znači 1986/87). Ćevapi su zbog krize vrlo brzo postali prošlost, ali ta moja skrivena ljubav je isplivala na vidjelo i narednih 5 godina sam svakodnevno visio na stadionu 17. april. U treći četvrti razred srednje škole zbog fudbala uglavnom nisam išao. Trening je bio malo poslije 15,00 a meni škola kreće u 13,30. Znači, prva dva časa sam u školi, poslije na fudbalu. Tata je svojim ponašanjem šarmirao razrednicu, ja svojim znanjem i eto…časovi su bili opravdani sve dok i u školi postižem dobre rezultate.
Računari
Prvi računar sam dobio 1986. godine. Strina Borka je prošvercovala ZX Spectrum 48K u svoj tašnici i za Uskrs te godine buraz i ja smo postali srećni vlasnici. Još prije nego je stigao taj spectrum naučio sam programirati. Tata nam je kupio neku knjigu u kojoj su bile osnovne stvari o basic-u. Brzo sa naučio i asembler procesora Z80. Razbijao sam zaštite na igricama, vadio kod za muziku i sprajtove, učio Mirzu i Armina kako se programira. 18.11.1989. godine sam dobio Atari ST 520. Dan prije sam igrao prvu utakmicu za fudbalski klub Željezničar Doboj. Izgubili smo u Bijeljini od Radnika 3:0 a ja sam bio najbolje ocijenjeni igrač na terenu. Tada sam imao 16 i po godina. Uz atari sam savladao Pascal, Modulu 2, C, Lisp, Prolog. Naučio sam naravno i asembler Motorole 68000. Sa Mirzom i Faćkom sam dijelio ljubav prema atariju. U januaru 1997. godine sam kupio prvi PC, Božu pošto je kupljen za Božič, AMD K5 sa diskom od 1,7 GB. Olgicina tetka Gordana mi je darovala 100 DEM da kupim dodatnu memoriju. Opet švercovanje u autobusu i radost kad sam došao kući. Nakon toga ređali su se jezici, računari, laptopi, putovanja i projekti. Svašta sam radio i u svemu uglanvnom bio uspješan. I dalje radim sa nesmanjenom ljubavlju.